12:00 – 12:30 Otvaranje i uvodne reči: dr Gordana Batinica, g-din Majkl Merser, dr Biljana Pirgić
12:30 – 13:00 Seminari – napomene, pitanja i diskusija: dr Biljana Pirgić
13:00 – 13:20 Kratka pauza
13:20 – 14:00 Počeci: g-din Džejmi Stivens, student programa Opservacija beba na Tavistok klinici
– kratak film o Edni O’Šonesi: https://vimeo.com/441173493
14:00 – 15:00 Koktel zakuska
Srdačna dobrodošlica svima i hvala vam što ste se prijavili na ovu seriju seminara i na tako ukazanom poverenju. Ja sam Gordana Batinica, a evo i clanova mog tima… (Biljana Pirgić, Brankica Aćimović, Tanja Nešić na Zoom-u, Majkl Merser, Vesna Madžoski).
Naš plan za danas je da će nekoliko nas prvo reći par uvodnih reči – Biljana, Majkl i ja, svako po oko 10 minuta s tim što ću ja početi. Poslednjih 10 minuta ćemo posvetiti nekolicini veoma važnih detalja vezanih za ovu seriju seminara. Ostatak programa znate.
Članice Centra su me zamolile da nešto kažem o njegovoj istoriji. Iako istorija Centra pokriva kratak vremenski period, to meni ipak nije lak zadatak. Jer po pitanju istorije držim se misli koje, vama verovatno poznata književnica Margaret Atwud, iskazuje u jednom od svojih romana: Gde početi u istoriji, kaže ona, je problem, jer ništa ne počinje sa vidljivim početkom, niti se završava očiglednim završetkom, i svemu treba i uvod i dodatak na kraju, i mapa simultanih događaja. I ta ista uvek komplikovna istorija nas uči da su počeci i krajevi događaji tišine i tame. Jer ne vidi se kad semen proklija u zemlji i kad se život začne.
Iako mi o raznim nastancima i počecima, uz pomoć nauke danas mnogo više znamo, kako se rodi nova misao, ja bar mislim, je još uvek tajna. A i kada se misao rodi, po Bionovom učenju, ona često dugo luta dok ne nađe mislioca. A onda nastaju nove opasnosti jer često i kada nova misao nađe mislioca, ne samo da mislilac nije dobrodošao, nego je po pravilu viđen kao opasnost.
Od Sokrata, preko Galileja, Darvina i Frojda, svetska istorija je puna takvih primera. A i naše podneblje u njima ne oskudeva. Vama je možda poznata prica o Savi Mrkalju koji je 1810. godine u Budimu gradu objavio, kako ga je sam nazvao „delce“ od 18 stranica. Zvalo se „Salo debeloga jera libo azbukopotres” u kojoj se zalaže za fonetski pravopis, za „piši kao što govoriš“, a protiv starog korenskog pravopisa i nepotrebnih pismena, tankog i debelog „jer“ (Selimović M.: Za i Protiv Vuka, Svjetlost, 1970).
Mrkalj je samo malo iskoračio, jer je njegova misao još bila daleko od Vukove kasnije i opsežnije revizije azbuke; ali se Mrkalj svojom mišlju, kako kaže Selimović, „grdno zamerio crkvenim vlastima”. (…) „Mitropolit… Stevan Stratimirovic … je „Salo“… primio kao otvorenu diverziju, pa je od peštanske cenzure zahtevao da se „više nipošto ne smeju štampati spisi Mrkaljevi“. Sirotog Mrkalja, crkvenog stipendistu / blagodejanca povukoše iz Pešte u manastir Gomirje gde se nastavlja njegovo stradanje. Godinama izopćen, „prezren i bojkotovan“ (MS) i od svih izolovan, siroti Sava umire u psihijatrijskoj bolnici u Beču.
Srećom, početak našeg Centra je do sada imao bolju istoriju. Ideja se rodila u Brankici Aćimović, Biljani Pirgić i Branimiru Stojanoviću, koji je ovaj svet nažalost napustio, sa željom da se dalje razvijaju, uče i da traže pomoć van one koja je bila pri ruci. Počeli smo još 2015. godine sa jednomesečnim seminarom koji je imao ne samo teorijski deo, nego i onaj važniji klinički deo. A onda smo postepeno svi zajedno imali potrebu da taj mali krug otvorimo i ponudimo i drugima mogućnost učenja, rasta i razvoja. Naša se grupa na evropskoj mapi centara za razvoj misli Melanije Klajn zvala „Most“. Ali za dalju gradnju tog i novih mostova trebala nam je i kuca. Tako je osnovan Centar sa svojom institucionalnom strukturom po modelu strukture Britanskog Psihoanalitičkog Udruženja gde je cela institucija organizovana oko sledeće centralne ideje, a ta je da se uči, i znanje dalje prenosi pre svega kroz iskustvo; iskustvo u ličnoj analizi, iskustvo kroz opservaciju beba i rad sa pacijentima, sve uz strogo poštovanje neophodnih granica svakog setting-a.
Naši prvi novi mostovi bila su uvodna predavanja „Znakovi pored puta“ kojima su neki od vas prisustvovali. Dvogodišnji program koji danas počinjemo je naš drugi most. Ovoga puta vodeći ka daljim i dubljim prostorima i njihovim detaljima.
Ali, da ne zaboravimo upozorenje Margaret Atwud, da za svaku istoriju treba i mapa simultanih događaja. Naravno, nikada ih sve ne možemo znati, a zbog kratkog vremena ja danas ne mogu ni pomenuti sve koje znam. Međutim, važno mesto na toj mapi pripada Gospođi Mirjani Ivandić, kasnije Renton, koja je još davnih 1960-ih godina krenula na edukaciju iz dečije psihoterapije u London i kasnije, 1980-ih godina započela seminare u Beogradu. Da nje nije bilo pitanje je da li bih se ja odlučila na dugi put koji sam prešla. A to možda važi i za članice našeg tima Dr Mariju Stojković i Dr Tanju Nešić.
Neki od vas će prepoznati i u imenu centra „Most“ i u mojim metaforama Andrićevu rečenicu o mostovima kao verovatno jednoj od najvažnijih ljudskih tvorevina. Ali, ja pridajem veliki značaj i kući. Jer, graditi most nije lak posao – mora se ići u dubine a i u visine. I jedno i drugo može biti interesantno ali i opasno. I graditelju treba siguran i stabilan dom. U našem dvogodišnjem programu, mi ćemo svi biti ti graditelji – mi iskusniji ćemo ići ka vama, a vi nadam se ka nama.
Želja nam je da za tu gradnju Centar pruži dom u kome se može slobodno biti i kretati. Dom, u kome su prozori i vrata dovoljno i primereno veliki i otvoreni.
U svojim „Stazama“ Andrić kaže: „Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao.“ Andrić govori o svom Višegradu i akcenat je, mislim, na „slobodno prohodati“. …“Na tim stazama – kaže Andrić – koje vetar mete i kiša pere i sunce okružuje i raskružuje, na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda lica,… gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigošu i savijaju i pognu toliko da bi ga, kad bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo… Tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta. Tu sam neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom…, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti. I na svima drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, živeo sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i lepoti stvorenog sveta“.
Ovo je komplikovana poruka. Ali, Andrić, mislim, kaže koliko su važna i koliko se duboko urezuju iskustva otkrića slobodnog osećanja i slobodne misli; koliko su takva iskustva izvor sposobnosti da se svet zavoli i vidi njegova lepota. I koliko su kamen temeljac naše unutrašnje stabilne kuće koja nas drži kroz nevremena u nama i oko nas. „U trenucima – kaže Andrić – kad me zamarao i trovao svet… kad se smračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje…” Jer, kaže na drugom mestu Andrić, „obrađen kamen, niti ume šta da sakrije, niti može šta da zaboravi“. Drugim rečima, slobodno ispoljen unutrašnji duševni život obrađuje se i kleše razumevanjem druge osobe i tako postaje taj „obrađeni kamen“, kamen temeljac, odnosno osnova sposobnosti da se snažna osećanja tolerišu i iz njih uči.
Kuća Centra vam kroz naredne dve godine, naravno, može pružiti takvo iskustvo samo u njegovom dosta ograničenom obliku, kroz iskustvo učenja sa nama na raznim nivoima. Ali, nekada i svici dovoljno osvetle put. I u duševnoj hemiji nekada se od zdravog vazduha i tankih niti začinje kamena potpora.
Kuća Centra nije impozantna kao ova Gazda Alekse Krsmanovića. Mi smo mali, nemamo ni zastavu ni pozlaćenu tablu. Ali, mislim, prostora unutar Centra ima dosta. Mi smo kuća koja je posvećena negovanju osnovnih stvari – solidnih temelja, prozora i vrata. Kuća kojoj se neguju biljke radoznalosti, ali i one bodljikave – biljke naših ljudskih nekada teških unutrašnjih istina; kuća u kojoj je biljka kritike i postavljanja pitanja dobrodošla. Kuća koja želi da se razvija i da razvija. I kuća koja je svesna da motive njene gradnje treba pažljivo i neprekidno preispitivati. Jer kuće se grade iz raznih motiva – ne samo da pruže zaklon i sigurno mesto iz koga se dalje može živeti, nego i za slavu, za vlast, iz nezdravog ponosa, gde biljke skromnosti lako venu. M. Atvud kaže: „U tome i jeste stvar sa raznim gresima – oni se preobuku, oni se tako mogu prerušiti da se jedva mogu i prepoznati“. Glavna junakinja njenog romana je mislila da je samo bila uslužna, a tek je kasnije uvidela da je iza uslužnosti stajala njena taština. Nadamo se uvid nas neće izdati, a i da ćete nam vi vašim preispitivanjem nas pomoći.
These are just a few words of introduction which I hope will help you navigate the experience of learning something. Learning is an emotional experience and learning about emotions even more so. Allowing our curiosity to flourish and absorb new thoughts and ways of seeing is both exciting and also challenging. Freud’s genius allowed us to start seeing patterns and structures in our experience that began to help integrate ancient stories and old lessons into our present. His investigations into human suffering have touched us all and they have facilitated personal development and culture. We hope that these next months will take you further in these explorations.
I have noticed that a common initial response to a new subject is to approach it from the stance of theory. This is not unreasonable and theory gives us a language which shapes our enquiries. In the case of psychoanalysis so much has been written including Freud’s own 23 volumes. Freud’s theories have been lauded, vilified, elaborated, disputed, and diversified. However, there is nothing quite like reading Freud in the original to get a sense of a mind at work. He observed, questioned, elaborated, delved into other realms of thought and history. He anticipated criticisms, asked questions for which he had no answers, challenged preconceptions, became depressed and stoic, anticipated misunderstanding. Reading Freud is an experience, an education and for some of us it becomes a source of a lifetime’s work.
This course sets out to try to help you take your own development further, partly through a dialogue with psychoanalytic theories as they have developed, particularly in Britain where Freud and others came for refuge. As psychoanalysis became established a standard model of education emerged which for formal training as a psychoanalyst required a set of linked components. It starts with personal psychoanalysis so that we could experience the method for ourselves and learn something of how our own unconscious works. We also need to learn the theoretical ideas and theories of psychoanalysis. We need to learn from exposing our own work to others, through supervision and clinical seminars. A further dimension was added in Britain through infant observation. This fosters our learning in how to observe in detail and the origins of emotional meaning. So, there we have the components of learning, personal experience, theory, learning in practice and observation.
Within these components I think you will find a particular emphasis which is in the importance of early object relations. In Britain the development of infant observation went hand in hand with work with children and in adult clinical work such as with psychotic and borderline states. Because it is seen as fundamental to all human relations it linked too with the study of social life. The human mind develops so rapidly in the first years that what we call object relations, endures in our foundations.
This course is not a training in a formal sense. It is for you to work out how to use what you learn. You come from different backgrounds both in theory and in professional experience. You will likely to be looking to find connections with what you already know. We are not setting out a formal model of what to do in practice, rather we hope to provide demonstrations in how to use psychanalytic ideas in practice. I think you will find a lot to stimulate you. I hope you will approach the experience with an open mind and for our part, those of us providing teaching, will try to do the same.
Najpre želim da vas sve pozdravim i poželim dobrodošlicu danas. Takođe se zahvaljujem na ukazanom poverenju u naš program / seriju seminara, koje ćete pohađati u naredne dve godine.
Posebno mi je drago i želim da pozdravim naše drage kolege i edukatore iz Velike Britanije, Gordanu Batinicu i Majkla Mersera, koji su doputovali specijalno za ovu priliku iz Londona i ukazali nam veliku čast. Pozdrav za koleginicu Tanju Nešić, koja je sa nama danas online.
Nadovezujući se na ovo o čemu su govorili danas Gordana i Majkl, pokušaću da dam najkraći mogući istorijat psihoanalize u Beogradu, koji je prethodio osnivanju Centra za psihoanalizu i ovom procesu građenja mostova izmedju psihoanalize u Beogradu i savremene britanske psihoanalize.
Da upotrebim izraz već citirane književnice Margaret Atvud, „vidljivi počeci“ psihoanalize u našoj zemlji, ili oni koji su u našoj sredini poznati, se vezuju za tridesete godine XX veka, mada su prvi štampani radovi o psihoanalizi bili 1926. godine (prof. Borislava Lorenca) i 1929. godine „Misli o psihoanalizi“, Huga Klajna.
Jedan od prvih studenata psihoanalize je bio Nikola Popović (1883-1970), filozof po profesiji, koji se edukovao u Berlinu i koji je autor prve psihoanalitičke knjige u Srbiji: „Psihoanaliza – Osnovna učenja Sigmunda Frojda“ (izd. Geca Kon, Beograd 1935.).
Nikola Mikloš Šugar (1897-1945) i Hugo Klajn (1894-1981) su bili prvi kliničari, psihijatri koji su se edukovali u Beču i započeli edukaciju iz psihoanalize.
Vojin Matić (1911-1999) započinje studije medicine u Beču i takođe se edukuje iz psihoanalize u tom periodu (1929).
Nikola Mikloš Šugar je nastavio psihoanalitički trening i postao je pridruženi član Bečkog psihoanalitičkog društva (1933-1938) a zatim i Mađarskog psihoanalitičkog društva (1938). Od 1937. godine je živeo u Beogradu, gde je 1938. osnovao Beogradsko psihoanalitičko društvo, koje je tada imalo 8 članova, a među njima su bili i Nikola Popović, Hugo i Vladislav Klajn i Vojin Matić.
Vladislav Klajn i Vojin Matić započinju didaktičku analizu kod Nikole Šugara u BPD.
Sve stručne aktivnosti Beogradskog psihoanalitičkog društa prestaju početkom II svetskog rata a psihoanaliza biva od strane režima proglašena za opasnu, „jevrejsku nauku“.
Nikola Šugar je 1944. godine deportovan u nacistički logor, gde je i preminuo 1945.
Među poznatim, već pomenutim, psihoanalitičarima pre II svetskog rata, Vojin Matić je dao veliki doprinos razvoju psihoanalize u Beogradu u posleratnom periodu.
V. Matić je 1953. godine u Beogradu osnovao Medicinsko-pedagoško savetovalište i psihoterapijski centar za tretman dece baziran na psihoanalitičkoj osnovi (francuski model).
Oko Vojina Matića su se okupili svi ugledni profesionalci – psihoanalitički orjentisani psihijatri i psiholozi tog vremena.
Zbog vremenske ograničenosti, pratiću samo onu istorijsku liniju koja vodi ka formiranju Beogradskog psihoanalitičkog društva (po drugi put).
Prvi kontakt sa EPF je napravila Tamara Štajner Popović, Matićev analizand, 1987. godine.
Godine 1990. se osniva Beogradsko društvo za razvoj psihoanalize, članovi su bili uglavnom učenici Vojina Matića. Uspostavljen je kontakt sa IPA, i na IPA Kongresu u San Francisku 1995. godine, V. Matić je izabran za direktnog člana IPA i dobio je značajno priznanje za razvoj psihoanalize. Zajedno sa V. Matićem direktni članovi IPA su postali i: Tamara Štajner-Popović, Alek Vučo, Milorad Vukašinović, Ivanka Dunjić-Jovanović, Gordana Marinkov-Vulević i Vida Rakić. Tada su se stekli uslovi da se formira najpre beogradska psihoanalitička studijska grupa 1996. godine u kojoj započinjemo zvaničnu edukaciju Brankica Aćimović, ja i nešto kasnije Branimir Stojanović – filozof, što je značajno jer je on prvi profesionalac iz druge oblasti koji je ušao u psihoanalitičku edukaciju u našoj sredini.
Ovde bih samo naglasila da je u pomenutom periodu ’80-tih „seme britanske psihoanalize“ u našoj sredini posejala Mirjana Renton, o kojoj je Gordana već govorila.
Deceniju kasnije dolazi Branka Pecotić, dečiji i adolescentni psihoanalitički psihoterapeut, takođe iz Londona, i više od 15 godina je vodila seminare i supervizijske grupe: grupu za psihoterapijski rad sa odraslima (gde je recimo bila Brankica Aćimović na samom početku), a od 1997. godine je formirala grupu za psihiterapijski rad sa decom i adolescentima (ja sam se ukljucila 2008.) iz koje je kasnije 2012. godine osnovano Udruženje za dečiju i adolescentnu psihoterapiju (UDAPS), gde su znanja sticali psihoanalitički orijentisani dečiji i adolescentni psihoterapeuti. Odmah 2012. nam u UDAPS dolazi kao edukator dr Marija Stojković pa kasnije se povezujemo i sa dr Tanjom Nešic, kao konsultantom.
Vraćam se na Beogradsko psihoanalitičko društvo i na naš Centar za psihoanalizu.
Brankica Aćimovic, Branimir Stojanović i ja smo svih godina veoma aktivno učestvovali, kao kandidati – u razvoju najpre B Studijske Grupe, pa preko Beogradsko psihoanalitičkog prelaznog društva (2003.) do sticanja statusa Beogradskog (komponentnog) psihoanalitičkog društva (punopravno članstvo u IPA 2007.).
U tom periodu i procesu učenja, mi stasavamo kao profesionalci i sve više postajemo svesni šta smo dobili tokom edukacije a šta nam nedostaje… Sve više nam postaje važno ono o čemu su Gordana i Majkl govorili na različite načine danas: da imamo slobodu i otvorenog uma učimo i razvijamo ono što mi stvarno jesmo u psihoanalitičkom radu. Jer, zadatak nas psihoanalitičara u terapijskom procesu nije samo da primenimo i integrišemo naučenu teoriju i tehnike, „već da pronađemo i upotrebimo ono što je suštinski deo naše ličnosti – a to je Pravi Self Analitičara“- kako kaže Robert Rodman.
Zbog nemogućnosti razvoja Pravog Selfa Analitičara (govorim o svom ličnom iskustvu) i prepoznavanja etičkih prekršaja u našem Društvu, nekoliko nas psihoanalitičara pokrećemo Etičku žalbu, upućujemo je Etičkom komitetu IPA. Etička žalba biva prihvaćena od strane Etičkog komiteta IPA i sprovodi se dalja procedura. Nastupa jedan mučan i bolan proces pokušavanja da se izađe na kraj sa snažnim rascepom koji se napravio unutar BPD-a, u periodu od 2010-2014. godine. Taj proces se završava odlaskom 14 psihoanalitičara koji su formirali novo udruženje, sada Psihoanalitičko društvo Srbije.
Za sve to vreme Brankica Aćimović, Branimir Stojanović i ja promišljamo kako dalje. Svako od nas razvija svoje puteve i mostove prema britanskoj savremenoj psihoanalizi (ja preko pomenutog Udruženja za dečiju i adolescentnu psihoanalitičku psihoterapiju, Brankica i Branimir drugim aktivnostima) i onda, na Brankicinu inicijativu, organizujemo grupu sa Gordanom Batinicom 2015. godine sa ciljem da nastavimo da se razvijamo i obogaćujemo psihoanalitičko iskustvo.
Zašto britanska savremena psihoanaliza?
Zbog toga što je imala specifičan razvoj i bogatu istoriju.
Zbog toga što je prepoznatljiva po razvoju teorije objektnih odnosa, koji smatraju da su rana emocionalna iskustva u korenu mentalnog razvoja odnosno u korenu svih mentalnih stanja kod dece, adolescenata, odraslih.
Zato što je posebno prepoznatljiva zbog značajnog doprinosa u razvoju tehnike u kliničkom radu – rad u transferu, u „sada i ovde“.
Takođe, ono što nam je bilo važno je i to da je psihoanalitička edukacija u V. Britaniji moguća i za profesionalci iz drugih oblasti, a ne samo za lekare i psihologe.
I za kraj ću ponoviti ono što je Majkl već rekao, da je učenje pre svega emocionalno iskustvo, kreativni proces koji podrazumeva, između ostalog, skidanje velova idealizacije psihoanalize i omnipotencije psihoanalitičara – kako naših učitelja/terapeuta/tako i nas samih… To je neprekidan proces integracije koji se odvija tokom čitavog života psihoanalitičara.
Ideja našeg Centra za psihoanalizu i ovih mostova o kojima toliko pričamo, jeste da omogućimo svima vama, naročito novim mladim generacijama, zainteresovanima da učite na ovaj način – britansku savremenu psihoanalizu – direktno sa IZVORA.
Gde su mostovi, gde je kuća, neophodna je i izvor-voda.